Nastja Kulović – Kud si krenula?

Kada sam prije godinu i dva mjeseca kreirala svoj Instagram profil i kada sam prije malo više od godine dana počela pratiti Nastju s istog tog profila, nisam ni sanjala da ću jednoga dana (a osobito ne tako skoro!) u naslov na svom blogu, u rubrici Knjiški moljac, upisati njezino ime i prezime i naslov njezine knjige.
Rekla sam joj tada da me privukla njezina malena obitelj. Njezina EL i način na koji je odgajaju. Na toj se djevojčici vidi već na prvu da ima slobodu biti svoja i da uživa u tome.
Iako mi je bilo jasno da Nastja piše i želi biti spisateljica nisam odmah shvatila da ona TRENUTNO piše i radi na tome da to i postane. Nisam…dok mi prije nekoliko tjedana nije stigla pozivnica za njezinu promociju s označenim mjestom i vremenom zbivanja i ja sam odmah datum upisala u kalendar. Nizašto to ne bih propustila.
Ne poznajem osobno mnogo autora, dapače, Nastja je tek druga spisateljica koju sam imala prilike osobno upoznati i s njom porazgovarati, ali mogu reći da me to čini ponosnom.

Kud si krenula? djelo je neopisivo nabijeno emocijom. Kakvom, to još nisam uspjela objasniti sebi. Iako je to teška priča o životu prikovanom za bolest, za bolest koja razara obitelj, od početka je, pa sve do kraja, prožeta nekom pozitivom. Nekom pozitivnom energijom, nekom neobično vedrom emocijom, kao da priča romantičnu, ljubavnu priču, a ne onu u kojoj bolest razvlači članove obitelji na sve strane. Djelo je to prožeto vedrinom svojstvenoj samo Nastji, rekla bih. Vedrinom koja iz te žene isijava.
Multipla skleroza o kojoj će se puno govoriti iz perspektive dviju sestara, gotovo je jedan od protagonista ovdje. Multipli se obraćaju kao ženi, ona nosi ženski lik, lik jedne gospođe na koju su svi ljuti, ali koja je, gledajući ju sada kada sam knjigu zatvorila, ipak donjela i nešto dobro – korice romanu bez kojega bi se moje police sada činile nepotpune.

Niti koje nas spajaju ponekad se mogu činiti tankima do prozirnosti,
iako su čvrste kao korijenje.

Nastja Kulović, Kud si krenula?

Kada su nam na promociji na samom početku, dok smo sjedili u mraku, čitali nekoliko pretposljednjih stranica, svi smo plakali.
(Slobodno se pravite da niste, nitko vam ne vjeruje!)
Mislili smo da je mrak i da nas se ne vidi, ali čulo nas se. Čuli smo jedni druge. Plakali bi i da nije bilo mraka.
Pitala sam se, dok su šmrcali oko mene, ako se mi osjećamo ovako sada, kako su ti ljudi uopće preživjeli sve što ih je snašlo? A onda je ona izašla na pozornicu i stvari su se nekako iskristalizirale.
Taman prije nego smo, već umorni od puta i iznenađeni neočekivanim emocijama koje su nas snašle, krenuli put kući, ona me zagrlila i rekla da jedva čeka da pročitam knjigu. Rekla sam joj da i ja čekam isto. Nisam lagala. Nikad ne lažem. Pola sam pročitala već na putu do Rijeke.

Smišljala sam kako uopće objasniti svoje dojmove i na koncu zaključila da načina nema. Otvoriti korice te njezine knjige bilo je jednako otvaranju kutije sa eksplozivom, samo puno čarobnije.
Odjednom, otvorivši ju, sa svih me strana napadaju blještava zrnca prašine, zlatne iskre i predivni mali vatrometi. To nije nešto što se može ispričati pa vam od srca savjetujem – nađite ju, imajte ju uza sebe, kupite ju i nad svime, proživite ju! To je jedini način da ukradate malo Nastjine vedrine za sebe i da shvatite o kakvim emocijama govorim.

2 thoughts on “Nastja Kulović – Kud si krenula?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s